Da smo se sreli negdje između tvoje mladosti u koju sam zakasnila, i tvoje starosti u koju sam poranila bilo bi to savršeno vrijeme za nas. Da nas sudbina nije spojila ovako kasno ne bi bili priča sa krajem, zaplet bez raspleta. Prestali bi da budemo osuđeni na to da svaki nas susret bude moguć posljednjim zbogom.
Moja mladost puna energije, strasti.. Tvoja zrelost, iskustvo, hrabrost savršeno su se uklapali jedno uz drugo. I ako znam da zaslužujem vise svega čega malo ima, znam da vremena nam ipak najviše u svemu nedostaje.
Možda bismo pod nekim drugim okolnostima, u nekom drugom životu uspjeli. Dok u ovom se pronalazimo uvijek na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme. U svijetu gdje je sve i gdje su svi protiv nas. Pa kako onda opet na kraju svega ti i ja?
Shvatila sam da ono sto ne prolazi i ne može biti sreća. Svi ostajemo željni nečega. Svega ću ja imati u zivotu i previše, samo me boli to sto će tebe biti najmanje. Sve je u zivotu prolazno. Mora ostati neko u zivotu koga moraš da ne preboliš, neko mora da bude dio života koji se vječno voli.
A pamtit ćeš ti mene kao malu, ali opet tako veliku da ni jedna druga neće moći da poraste do mene. Znaš ti koliki je ova mala borac, a znat ces i to da si mi ti jedina izgubljena bitka.
Zanimljivosti 
Komentiraj